1965. u Houstonu u Teksasu otvoren je prvi svjetski stadion s kupolama. Tada je stadion bio bejzbol teren s prirodnim travnjacima. Zbog prozirne kupole dnevno svjetlo može doprijeti do poda stadiona.
Međutim, to je također stvorilo probleme igračima. Sunčeva svjetlost koju je prenijela kupola izazvala je blještavilo, što je igračima stvaralo vizualne prepreke kad su uhvatili visoku leteću loptu. Da bi se riješio taj problem, kupola je obojena bojom, ali travnjak nije mogao dotaknuti sunčevu svjetlost, a prirodni površinski sloj travnjaka brzo se razgradio.
Da bi riješili taj novi problem, čelnici stadiona i inženjeri odlučili su prirodni travnjak zamijeniti prvim umjetnim travnjakom, pokrivačem zelenog travnjaka izrađenim od najlonskih vlakana. Baseball sezona 1966. utrla je tlo novom terenu i pokrenula novu eru.
Umjetni travnjak prve generacije
U ranim 1970-ima Europa je uvela umjetne travnate tepihe, zamijenivši najlonske travnate tepihe i nova polipropilenska vlakna. Novi materijali jeftiniji su, mekši i udobniji od najlona. To znači da je rizik od ozljede sportaša koji igraju na umjetnoj travi izuzetno nizak. Prva generacija umjetnog travnjaka bila je čvrsto zbijena s čupavima i bila je vrlo otporna na habanje.
Umjetna travnjak druge generacije
U kasnim 1970-ima umjetna trava nastavila se razvijati. Druga generacija umjetnog travnjaka, koji ima veći razmak između tufa, dodatno oponaša prirodni travnjak. Pijesak se puni između vlakana kako bi terenskom temeljnom sloju dao dovoljnu tvrdoću i stabilnost (kada ga sportaši koriste).
Druga generacija umjetnih travnjaka pruža vrhunski površinski sloj od prirodnog travnjaka, omogućavajući bolju kontrolu lopte i sprječavajući kretanje lopte u neočekivanom smjeru. Ovo je posebno za hokejske igre veliko poboljšanje, ali promocija umjetnih travnjaka je vrlo spora. Na hokejaškom terenu prirodni travnjak je široko zamijenjen nakon desetak godina umjetnog travnjaka.
Međutim, za ostale sportove poput nogometa i nogometa, druga generacija umjetnih travnjaka nije prikladna. U umjetnoj travi druge generacije izvedba igre i pokretne karakteristike sfere nisu se mogle uhvatiti ukoštac s prirodnim travnjakom, a pijesak ispunjen trenjem bio je trenji. Međutim, u 1980-ima su neki nogometni klubovi koristili umjetnu travnjaku druge generacije. Do 1996. godine nova generacija sustava umjetnih travnjaka razvijena je i dokazano da je pogodna za fizičke kontaktne sportove.
Umjetni travnjak treće generacije
Napredak znanosti i tehnologije doveo je do rođenja umjetne travnjake treće generacije, također poznate kao 3. generacija. Treća generacija umjetnih travnjaka koristi dulja vlakna (> 55 mm) s većim razmakom između vlakana. Travnjak se uglavnom više ne koristi polipropilen i polietilen se ne koristi. Polietilen je mekši i manje abrazivan; površinski sloj umjetne trave treće generacije napunjen je gumenim česticama pored stabilnog sloja pijeska. Kombinacija vlakana i punila osigurava da je površina trke udobnija, sigurnija i izdržljivija, a njegove performanse superiorne prirodnim travnjacima.
Web-mjesta koja koriste umjetnu travnjaku treće generacije široko su prihvaćena od strane omladinskih i sveučilišnih programa i smatraju se izvrsnim treninzima za sve vremenske prilike i mjestima na svim sportskim terenima.
Sljedeća generacija umjetnih travnjaka?
Neke tvrtke to nazivaju četvrtom ili čak petom generacijom umjetnog travnjaka, ali autoritativne institucije za upravljanje sportskim sportovima poput FIFA, Međunarodne glazbene federacije ili Međunarodnog odbora za ragbi još to nisu prepoznale.
Možda je sljedeća generacija umjetnih obrada travnjaka neispunjena, ali ipak postižu iste performanse i kvalitetu natjecanja kao što su to odobrile agencije za upravljanje sportskim sportovima.
